U slavonskim ravnicama, gdje vjetar nosi miris svježe preoranih njiva, ni blato ni mraz ne mogu zaustaviti tradiciju koja grije srca – pokladno jahanje. To nije samo običaj, to je priča o ljubavi prema konjima, o ponosu i trudu, o naslijeđu koje se prenosi s koljena na koljeno, o dresuri koja ide s jednog plemenitog grla na drugo.
Konj nije u selu samo životinja. On je član obitelji. S njim se priča naglas, priča se i pogledom i dodirom. Vlasnici često znaju reći da konj osjeti čovjeka bolje nego čovjek konja. Ta je povezanost rođena iz znoja, strpljenja i nježnosti. Konjima se pjeva, šapuće, mazi ih se po vratu, a svako čišćenje, svaka korica kruha i šećera, svaka zima provedena u toplini staje znak su pažnje. Jer konj osjeća – zna kad ga se voli, i tu ljubav uzvraća s ponosom.
Pripreme za pokladno jahanje počinju tjednima unaprijed. Konj mora biti zdrav, odmoran, sjajan. Vlasnici ga češljaju do zadnje dlačice, krase mu vrat cvjetnim uzorcima, stavljaju mu najbolju opremu – sedlo i ular često stariji od jahača, ali čuvani kao svetinja. Čizme se glancaju, kape ravnaju, a sve to uz osmijeh, jer se ne ide na obično jahanje – ide se pokazati sebe i svoga konja selu na ponos predaka.
Jahači znaju da nose priču: priču svoga djeda, priču slavonske grude, i priču o slobodi koju samo konj može dati. Pokladno jahanje nije samo paradiranje – to je obred, sveta vožnja u čast zimskih svetkovina i narodne duše.
Kad krenu jahači kroz selo, odzvanja pjesma. Tambura, bećarac i zvuk kopita stapaju se u ritam koji može samo Slavonija iznijeti. Na svakoj stanici jahače dočekuju domaćini s rakijom, kobasicama, brojnim delicijama uz osmijehe i pozdrave, kao da se cijela sela raduju dolasku proljeća.
Tu se vidi i ponos – u držanju jahača, u sjaju konja, u oku promatrača. Jer svaki konj koji prođe nosi više od jahača – nosi povijest, trud, ljubav i čitav jedan svijet kojeg ne možeš razumjeti dok ga ne doživiš.
Na kraju dana, kad se sedla skinu i konji vrate u staju, ostaje umor, ali i nešto veće – ponos. Ponos što si pokazao svoje grlo, što si održao običaj, što si bio dio nečeg većeg od sebe. I dok se konj blago naslanja na tebe, znaš da je sve vrijedilo – zbog njega, zbog tebe, zbog onih prije tebe i onih koji dolaze.
Pokladno jahanje nije samo događaj. To je ljubav u pokretu, poštovanje u tišini, i sloboda u galopu. To je slavlje konja, čovjeka i zemlje koja ih veže zauvijek.
Foto: Zdenko Đurček
Članak je objavljen uz potporu Agencije za elektroničke medije kroz Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
