U našim slavnim Poljicama, području između Splita i Omiša, što ga omeđuju rijeke Cetina i Žrnovnica s morem, nastajale su tijekom povijest brojne legende o hrabrosti, junaštvu Poljičana, o njihovoj borbi za očuvanje njihove Poljičke Republike, za očuvanje njihova dostojanstva. Posebno je to došlo do izražaja kada su Poljicama zavladali Turci koji su ovim krajem vladali od 1513. do 1699. godine. U tome su se posebno isticale žene Poljica. Spomenimo samo Milu Gojsalić. poljičku junakinju koja je 1530. godine zapalila tursku barutanu i tako pripomogla pobjedi Poljičana nad Turcima. Ona je opjevana u mnogim narodnim pjesmama i o njoj je veliki hrvatski skladatelj napisao svoju glazbenu dramu (1948. – 1951.). Medu legendama o hrabrim poljičkim djevojkama prepričava se i legenda o lijepoj i nesretnoj Katici koja je žrtvovala život samo da se ne bi udala za turskog pašu.
U davna vremena dok je Turčin harao ponositim Poljicama živjela je u jednom selu ljepota djevojka zvana Katica. Kada je stasala za udaju, njezin ju je ujak prodao za velik imetak zadravskom paši ne pitajući Katicu za njezinu volju. Tim više što je Katica već zavoljela stasita mladića iz njezina susjedstva. I Katičina majka podlegla je pohlepi davši dozvolu za Katićinu udaju s pašom koji nije žalio šume, polja i zlata samo da bi se domogao lijepe Katice. I došao je taj kobni dan. Odjenuli su je u vjenčanu haljinu ukrašenu brokatnim cvijećem koju je ona sama ranije izradila misleći na trenutak kada će poći svom mladicu, svojoj pravoj ljubavi. U ranu zoru uzjahala je konja i sa svečanom pratnjom krenula ostarjelom paši. S tugom je gledala svoj kamenjar
na kojem je brala cvijeće i plela svibanjske vijence. Za tog dugog puta, razmišljajući o zloj sudbi koja joj se dogodila, donijela je odluku da se živa neće dati mrskom i nevoljenom paši. Umrijet će da bi kao žrtva ljubavi vječno gorjela u sjećanju Poljićana. Cijelo vrijeme bio joj je pred očima njezin dragan od kojega su je odvojili. Preklinjala je nebo da joj da još samo jedno ljeto ljubavi s njime pa neka tada umre. No, čudo se nije dogodilo, nego ju je njezina povorka u sumrak dana i njezina života dovela pred svadbeni šator. U njemu ju je čekao paša odjeven u svilu i kadifu, namirisan mirisnim uljima sav čeznutljiv za sladostrašću svadbene noći.
Katica je sjašivši s konja ušla u šator pred pašu i zarila si nož u srce, izgovorivši ime svoga momka kojem se obećala. Pala je mrtva pred preneraženog pašu i tako se svadbena povorka pretvorila u pogrebnu. Mrtvo tijelo lijepe i nesretne Katice dopratili su drugi dan do njezina sela i pokopali je na onome mjestu gdje se Katica susretala sa svojom pravom ljubavi i gdje je za života brala svibanjsko cvijeće.
Na njezinu humku ubrzo su izrasle poljske ruže neobične ljepote koje su gorjele rumenim plamenom njezine prekinute ljubavi i mladosti. Pastiri su te ruže zalijevali i škropili mlijekom, gajili ih na uspomenu lijepoj Katici te nazvaše taj crveni poljski cvijet – poljičkim čistim cvijetom.
Izvor: Legende puka Hrvatskog
