“Pa kako ne napisati, didovi moji: Mitre i Đuro, Adame, Pero i Filipe, Anto i Linja i kako se već ne zvaste! Zato i pripovidam ovo mladima da vam imena ne nestanu. Ne bojte se vi za ovo vrime današnje. Ima i danas dobrih i poštenih sinova i unuka. Slabije doduše tjeraju riđane, vrance i dorate. Al’zemlju oru, siju i kose. Nemaju više čordi ni selskih pašnjaka, al’ imaju marve pune štale i obore. Imaju i sijela i tambure i „Tkanicu”, k’o vi nekad „Seljačku slogu”. I državu svoju imaju Hrvatsku. S njom baš nisu koji put zadovoljni, al’ ju vole kak’ se svoje rođeno voli. I barjak vješaju nasred sela, baš onaki kaki ste vi nekad nosli na smotre u Požegu i Vel’ku, pa ga onda 1945. morali skriti duboko u rubinama u snašinu ormaru, da ga ne pronađu oni prokleti vojnici zla i opaka vremena. Znajte, nema zaborava dok je divana naši’, dok dišemo ovaj zrak slavonski, vlažan od magle i težak od znoja seljačkog. Zato, zbogom mi ostajte didovi moji, mir nek’vam bude u vječnosti!”
– ulomak iz Monografije Alilovci – Zaboravljeni pogledi
