Miris kasnog ljeta razlijeva se parkom starog severinskog grada. Kao da će kiša, ali i kapi se boje narušiti tišinu i sjetu što se širi ispod stoljetnih stabala. Ipak, poslušaj, zvonki smijeh odjednom se razlije i poleti između grmova. Nesputana mladost, razigrana lepršajuća zaraslim stazama i puteljcima budi grad, bocka prošlost. Poput dvorskih vila, u svečanim krinolinama uređene za bal, klize i ulaze, mlade djeve, kroz škripava vrata dvorca. Trče, smiju se, ulaze iz sobe u sobu, proviruju iza vrata, virkaju kroz prozore bez stakala. Stari grad sjetnu uzdahne :“Jel’ moguće da su se vratile ili je to samo moj nedosanjani san?“ A trajalo je zaista kratko, baš kao treptaj sunčeve zrake kroz crvenkasto lišće stare bukve. Bile su to tako stvarne slike, možda ipak nije samo san, možda su ga na tren probudile mlađahne dvorske vile i frcnu nada kao iskra….
Izvor >>>> KUD Frankopan
