Tradicijske tetovaže sežu daleko u prošlost, još u vrijeme Ilira i predstavljaju predslavenski (ilirski) relikt. Pokazatelj su iznimne vjernosti katoličkoj vjeri u vrijeme osmanske vladavine. Možda izgleda nelogično da su se katoličke žene Bosne i Hercegovine tetovirale u cilju očuvanja katoličanstva, iako Biblija odbacuje označavanje tijela. Tetovaže su ujedno i pokazatelj iznimne hrabrosti i odlučnosti katolika kroz teška vremena u nastojanju očuvanja vlastitog identiteta.
Da bi smo razumjeli nastojanja treba se vratiti daleko u prošlost u vrijeme osmanske vladavine. Nakon turskih osvajačkih ratova u 15. i 16. stoljeću, većina hrvatskog pučanstva u Bosni, Lici, Slavoniji i Dalmaciji završila je pod turskom vlašću. Osmanska vlast je u početku bila sasvim podnošljiva i tolerantna. Na taj su način Osmanlije željele izbjeći moguće nemire u trenutku dok su osvajanja još trajala i ujedno izvući što više prihoda. Međutim, prestankom osvajanja, a time i gubitkom prihoda, turske su vlasti kršćanskom pučanstvu nametale sve veće obveze zbog čega se njihov položaj sve više pogoršavao. Kršćani su smatrani nevjernicima i nazivani su rajom koja nije imala nikakvih prava. Oni su bili građani drugog reda, koji su se i izgledom morali razlikovati od Turaka, a prema turskim shvaćanjima, kao nevjernici, bili su nesposobni za vojnu službu te kao takvi nisu smjeli nositi oružje. Kršćani gotovo da i nisu imali nikakvih prava pred sudom kojim je predsjedao kadija. Kako kadija nije dobivao plaću, nego je živio od sudskih globa, najčešće je presuđivao u korist onoga tko je mogao više platiti. U skladu s time među kršćanskim je pučanstvom pod osmanlijskom vlašću nastala izreka „kadija te tuži, kadija ti sudi“.
Hrvati, koji su ostali u Bosni nakon turskih osvajanja imali su dvije mogućnosti: ostati vjerni katoličkoj vjeri ili prijeći na islam. Dio crkava Turci su porušili, a dio pretvorili u džamije te su u početku zabranili obavljanje bogoslužja. Iako su kršćanske vjere, uz određene ograničenja, kasnije mogle djelovati, niz čimbenika pridonosio je islamizaciji domaćeg kršćanskog stanovništva., Porezna i carinska politika koju je provodila turska vlast brzo se pokazala kao jedan od bitnih razloga za prelazak domaćeg, kršćanskog stanovništva na islam. Porezne obveze muslimana bile su znatno manje od obveza kršćanske raje. Kršćani koji su se islamizirali izjednačavani su s muslimanskim stanovništvom, a njihove su se porezne obveze smanjile za polovicu. Tako carinska uredba iz Sarajeva 1530. svjedoči da su carine za kršćane bile šest puta veće negoli za muslimane. Ovakve poticajne mjere navele su velik broj kršćana na promjenu vjere. Drugi veliki razlog koji je pripomogao širenju islama bio je povlašteni pravni status muslimana. Naime, ne samo da iskazi kršćana protiv muslimana nisu bili pravovaljani, već kršćani protiv muslimana uopće nisu mogli podići tužbu.
U razdoblju od 15. do 18. stoljeća pod osmanskom vladavinom u Bosni Hercegovini jedan od poreznih davanja sastojao iz danka u krvi. Hrvatskom stanovništvo Turci su otimali djecu, dječake bi slali ih na vojničko školovanje i službu u elitne vojne jedinice (janjičare), a djevojke su morale raditi kao sluškinje. Tetovaže križeva na eksponiranim mjestima su trebale spriječiti da kćerke hrvata ne završe u haremu nekog turskog age, kako se ne bi mogla mijenjati vjera i prelaziti na islam, ali i općenito “da se zna da smo kršćani”.
Tetoviranje se obično sastoji od niza malih križića te predstavlja neizbrisiv simbol katolicizma u Bosni i Hercegovini. Tetoviranje obuhvaća katoličke krajeve srednje Bosne, Posavine, naročito u kotarima sarajevskom, visočkom, travničkom, fojničkom, prozorskom, bugojanskom i niz Donji Vrbas, kotorvaroški i banjalučki. Najljepši oblici tetoviranja pronadjeni su u dolini Lašve, oko Guče Gore.
Tetoviranje izvode obično žene, ali ima i muškaraca koji to rade. Od ženskih to rade djevojke kao čobanice, izuzetno i udate žene.
Razni su načini tetoviranja. Jedan je način da se na mjestu na tijelu koje će se tetovirati najprije olovkom izvuče crtež, zatim “majstor” brzo bode (“sica”) iglom po zategnutoj koži i onda natrlja smjesom od uglja i meda. Upotrebljava se ugalj od smrekova drveta, koji se sjekirom stuca u prah. Mjesto meda drugi kapnu vode u prah da bude kao mastilo. Kao boja upotrebljava se i barut (u Gornjoj Rami upotrebljavaju i smjesu od baruta i luča). Drugi način, koji se primjenjuje oko Širokog Brijega u Hercegovini, jest taj da se od kore jasenove ili od debelog papira napravi “kalup”. Kad posoči jasen, obreže se komad kore u kvadrat u njemu isjecanjem napravi križić, pa se onda kora digne s drveta. To se metne na ruku i dobro utegne špagom. Iglom se bode u kožu po onome križu i posipa prašinom od uglja. Rana se poslije zavije jasenovim lišćem koje se drži kod se ne uhvati krasta. U kori se izrezuju i drugi ornamenti osim križa.
Osim križeva, prave se točke. Vrlo često se vide mali križići i na prstima između članaka, kao i između palca i kažiprsta. Kod žena su se mogle vidjeti i samo točke na čelu i obrazima.
Tetoviranje se obično vršilo u na blagdan Svetog Josipa, Blagovijest, Veliki Petak i u Korizmeno vrijeme.
Izvor: Wikipedia, boce-info, g.Vinko Pavić, g.Jozo Galjić