Prvi hrvatski glas u Saboru i čuvar narodnog pamćenja
Ivan Kukuljević Sakcinski (1816 -1889) bio je vizionar 19. stoljeća – čovjek koji je spojio politiku, književnost i povijest u borbi za narodnu svijest. Rođen je 29. svibnja 1816. u Varaždinu, u plemićkoj obitelji, no umjesto da ostane u okviru aristokratske udobnosti, odabrao je život posvećen narodnoj ideji, hrvatskom jeziku i očuvanju kulturne baštine. Školovao se u Beču i Padovi, gdje je stekao široko obrazovanje, ali se već rano priklonio ilirskom pokretu. Bio je saborski zastupnik, povjesničar, arhivist, publicist i strastveni prikupljač svega što se ticalo narodne prošlosti, običaja i jezika. Godine 1843., u Hrvatskom saboru, kao prvi zastupnik u povijesti, progovorio je hrvatskim jezikom, što je tada bio čin otpora i hrabrosti – dotad se govorilo isključivo latinski.
No Kukuljević nije stao na političkom simbolizmu. Cijeli život posvetio je skupljanju i objavljivanju povijesnih dokumenata, narodnih pjesama, pripovijedaka, poslovica, zagonetki, legendi i opisa seoskih običaja. Njegov cilj bio je jednostavan, ali dubok: da hrvatski narod upozna sebe. Bio je uvjeren da narod koji ne poznaje svoju prošlost, svoje korijene i svoj jezik – nestaje. Zbog toga je pokrenuo niz kulturnih i znanstvenih inicijativa, među kojima se posebno ističe osnivanje Društva za povjesnicu jugoslavensku (današnji HAZU) i Arhiva za povjesnicu jugoslavensku, gdje je prvi put počeo prikupljati povijesne izvore na narodnom jeziku.
Kukuljević je objavio desetke knjiga, zbornika i monografija, a često je osobno obilazio sela kako bi zabilježio usmenu predaju i pučke običaje. Zapisivao je narodne pjesme i legende, opisivao svečane i pogrebne obrede, načine oblačenja, pravljenje narodnog ruha, te vjerovanja i praznovjerja. Nije bio etnolog u današnjem smislu, ali njegovo djelo čini temelje hrvatske kulturne povijesti i etnografije.
Posebno je bio zainteresiran za život seljaka, njihov govor, jezik i moral. Smatrao je da se pravo lice hrvatskoga naroda ne nalazi u gradskim salonima, nego u kolibama, dvorištima i seljačkim pjesmama. Bio je i inspiracija mnogim kasnijim istraživačima, uključujući Antuna Radića i Milovana Gavazzija. Njegova politička karijera završila je povlačenjem iz javnog života nakon što je razočaran politikom Beča i oportunizmom hrvatske elite. Umro je 1889. godine u Tuheljskim Toplicama, u tišini, ali ostavivši iza sebe tisuće rukopisa, knjiga i zabilježenih svjedočanstava o hrvatskom narodu.
Njegovo djelo i danas živi. Njegove riječi, iako stare više od stoljeća, još uvijek šapću iz stranica kronika, rukopisa i narodnih priča:
“Narod, koji ne zna za svoju prošlost, nema budućnosti.”
Foto: https://commons.wikimedia.org/
Članak je objavljen uz potporu Agencije za elektroničke medije kroz Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
