Švica – je mjesto čija prošlost zvuči kao stara priča o priči ispričana uz ognjište, sa još ukupno 21 naseljem sastavni je dio teritorijalnog ustrojstva Grada Otočca (ostala naselja, nekada sela, su Brlog, Brloška Dubrava, Čovići, Dabar, Doljani, Drenov Klanac, Glavace, Gorići, Hrvatsko Polje, Kompolje, Kuterevo, Lićko Lešće, Lipovlje, Otočac, Podum, Ponori, Prozor, Ramljani, Sinac, Staro Selo i Škare.
Povijest Švice sinonim je za način života bogatog i naprednog sela koje je zadnjih sto godina postalo legenda o presječenoj i zaustavljenoj rijeci i izgubljenim ljudima, ili možda modrozelena bajka djetinjstva dječaka i djevojčica, ili ponekad samo mistična priča o selu mlinica i pilana, o zaustavljenoj hidrocentrali, ili o nesretnoj ljubavi i djevojci Peri, te istoimenom ponoru rijeke.
Švica je mjesto čija sadašnjost izgleda bolno i okrutno, ponovno je isprepletena novim analizama i čija se budućnost nažalost zaplela u legendi o prošlosti. Slavna prošlost, tužna sadašnjost, neizvjesna budućnost.
Je li se još uvijek u tihom smiraju ljetne noći čuje ženski plač iz Perinke, je li to stvarna prošlost da žubor Gacke zauvijek „staše“ i rijeka hraniteljica usahnu u jednom danu?
Švica je tu dok je ljudi, neraskidivo su skupa vezani za nepostojeću izgubljenu rijeku … i vrti se tako ponovo nevidljivo mlinsko kolo koje na žalost više ne melje brašno već sipa slova u retke pjesama i prepričava priče i legende iz tajnovitih ponora rijeke Gacke.
O prošlosti Švice i ponoru Perinka kroz svoja istraživanja i dokumentiranja najviše je pisala prof. Manja Kostelac-Gomerčić. na profilu KUBS Baštinica.
Postoji nekoliko različitih legendi tome kako Perinka dobila ime, godinama je vjerojatno nadodavan neki novi detalj i vrijeme samog događaja. Na Vama je da pročitate, pustite mašti i srcu da vas odvede u to vrijeme i tako odaberete onu legendu koja vama najviše odgovara, a one koji još nisu bili u blizini Perinke svakako pozivam da je obiđete. Onda će vam sve ovo napisano imati potpuni smisao, a možda i sami čujete šum podzemne vode ili Perin plač…
„ŠVICA – Tajne ponora Perinka (3. dio)
Lijevi rukav rijeke Gacke s brojnim slapovima i jezerima, prema kojem je mjesto Švica dobilo ime (stsl. šuica – ljevica), danas ne postoji, a da se šum vode u starom kanalu ipak povremeno začuje, na sveopće veselje Gačana, može se zahvaliti jedino dosadašnjim kratkotrajnim preusmjeravanjima voda Gacke i Like tijekom remonta u sustavu HE Senj. Tada i grotlo ponora Perinka na dan-dva ponovno guta vodu.
Za razliku od puno manjeg Gornjeg švičkog jezera, koje je preživjelo smrt južnog kraka Gacke prema Švici jer vodu dobiva direktno iz podzemlja, Donje švičko jezero nestalo je, pretvorilo se u vrbike i livade. U davno doba to je jezero ljeti obvezno presušivalo, a na obalnim dijelovima i dnu jezera rasla je gusta trava koju je narod kosio. Kada su u 19. stoljeću provođene regulacije toka rijeke Gacke radi smanjivanja močvarnih i poplavnih površina na području Otočca, u Švicu je počela stizati znatno veća količina vode koju tamošnji ponori više nisu s lakoćom gutali, pa je Donje švičko jezero pod vodom bilo tijekom cijele godine.
Švičani su se tada žalili na nedostatak sijena, pa je krajiška vlada provela dugogodišnji (1877.-1888.) posao čišćenja ponora i bušenja brežuljka da bi voda otjecala dalje. Tada je prokopan i kanal do najvećega ponora Perinka da bi voda mogla otjecati u njega i kad je vodostaj jezera niži. Naime, on se nalazi poviše razine jezera i mogao je primati vodu samo za jako visokoga vodostaja. U povijesnim izvorima taj se ponor zove najprije samo Jama, potom Javor, a danas ga svi znaju pod imenom Perinka. Proslavila ga je legenda o tragičnoj sudbini djevojke Pere.
Prvo dokumentirano spuštanje ljudi u pravilno okruglo grotlo ponora, iz čije dubine dopire zastrašujući huk vode, zabilježio je 1902. godine švički učitelj Ilija Šarinić Ican. Radi čišćenja ponora od trupaca i drugih naplavljenih stvari napravili su Švičani drvenu skelu, a u samo grotlo spustili su se po učvršćenim ljestvama i užetima. Došli su do dubine od 40 metara. U monografiji o Švici nalazi se i sljedeći Šarinićev opis: „U dubini smo naišli na podzemnu vodu, dolazeću sa sjeveroistočne strane. Ta je podzemna voda jaka skoro kao i ova nadzemna (Gacka), pa se uz silni šum ruši u dno ponora. U ponoru nađosmo više greda i trupaca i jednu lađu što su vodom ovamo dospjele.“
Izgleda da se nakon toga više nitko nije odvažio na sličan pothvat sve do 1960. godine i poznatog geologa i speleologa dr. sc. Srećka Božičevića, koji je sa suradnicima provodio hidrogeološko istraživanje vodotoka ponornice Gacke. Ponovno se 1966. pomoću ljestvi i užeta spustio na dubinu od 36 metara gdje je naišao na podzemni vodotok Gacke koji je, vrtložeći se, nestajao u veće dubine. I sljedeće godine opet je došao i zatekao drugačiji izgled. Uz rub zaravnjenog dna nalazio se kosi produžetak ispunjen zaglavljenim balvanima, ispod kojih se, duboko u suženju, čuo šum vode. Trebalo je minirati zasedrene balvane, ali je HE Senj pustila Gacku u Švicu, pa je istraživanje stalo. U godinama nakon toga, za vrijeme jesensko-proljetnih poplava kada se voda pušta u Švicu, sve je više ‘modernog smeća’ (plastike i lime) dolazilo s njom i mijenjalo izgled dna ponora. Planirano miniranje ponora radi odčepljenja provedeno je u malom opsegu tek 1987. godine u lipnju i srpnju. Voda je ponovno puštena i Nadzorna služba HE Senj evidentirala je puno jače vrtloženje i poniranje vode, što je potvrdilo uspješnost miniranja. U kolovozu i studenom dr. Žubrinić i suradnici opet su se spustili u suho grotlo i u dotad nepoznatom podzemnom tunelu dužine oko 70 metara naišli i na jedan zaglavljeni kotač seljačkih kola. O tome je Žubrinić pisao u članku u časopisu Priroda, Vila Velebita i publikaciji Grad Otočac 4. Nakon toga novih istraživanja speleologa više nije bilo i ponor Perinka još čuva svoje tajne.
Direktna veza s morem potvrđena je stručnim ispitivanjima (boja izlazila u morskim vruljama kod Senja), a to potvrđuju i jegulje koje su ljudi nekoć pronalazili u Donjem švičkom jezeru dok je postojalo (što je zabilježio i Ćićo Štefanac u svojoj knjizi o Gacki). Jegulje, naime, žive u slatkoj vodi do četvrte godine života kada dosežu zrelost i odlaze na dugo putovanje radi mrijesta u Sargaško more.
ako je ponor dobio ime Perinka?
Po svemu sudeći, Pera je stvarna osoba, djevojka ili žena, koja je skončala u ponoru, a tome u prilog govori uklesano njeno ime i prezime i datum stradavanja na glatkoj stijeni s unutarnje stane ponora (što se može vidjeti na fotografijama švičkog ponora u fotomonografiji M. Kropeka „Otočac – Švica“ iz 1886. godine).
Prva verzija – romantizirana priča iz književnog pera
Prvi je o toj legendi progovorio književnik Josip Barković u zbirci novela Zeleni dječak (odobrena školska lektira od 1968.). Taj otočki književnik opisuje izlet dječaka sa stricom Markanom u Švicu radi mljevenja žita, a u jednom od brojnih mlinova, koji su te 1930. godine radili na slapovima švičke Skele, dočekuje ih mlinar Šujica i pripovijeda priču o nesretnoj Peri. „Došao je i Markan pa smo posjedali za hrastov stol. Na štednjaku, u ćošku sobe, snaha kuha užinu. Sva je mlinica izgrađena od hrastovine, bez ijednog čavla ili željeznog klina. Jednolično žrvnjevi melju žito, a dolje pod nama, mlazovi pjenušave vode udaraju u mlinske lopatice. U sobi je tako ugodno, smireno. Miris brašna miješa se s mirisom kupusa i mesa što se kuha za ručak…“
Prema Barkovićevoj verziji, Pera je ponosna i jogunasta kći senjskog uskoka i domaće cure. Uskok Juranda trgovao je stokom od Like do Trsta, pogotovo s ukradenom stokom kupljenom od hajduka na turskoj granici. Zaljubio se u gostioničarevu kćer, zgodan čovjek, ljudina, pričalica, svi bi se sjatili da ga slušaju. „Tukao se taj i ratovao od Boke do Venecije, čas se zalijetao na tursko, a čas na mletačko. Živio kao knez u zlatu i svili, ludovale za njim najljepše djevojke, ali on uvijek u ratu, uvijek neke potjere za njim, pa se ni oženiti nije dospio. Izgleda da je bio negdje iz Boke. Tamo je izbjegao pred Turcima, pa kad je ostao bez ruke, podao se u trgovinu i smirio se kod nas. A kako i neće! Matetina ćer bila je ljepotica na glasu, a vodila je veliko gospodarstvo i gostionu.“ I tako se rodila djevojčica Pere, koja naslijedi vruću očevu krv i majčinu ljepotu. Tražila je od oca da je vodi sa sobom na sajmove, nosila kuburu za pasom i jahala konja bolje nego ijedan carski oficir. Udarila priča o njoj cijelom Gackom dolinom, pa kad se pojavi na sajmu u Otočcu, svijet se tiska da je vidi kao najčuvenijega generala. Jednom prilikom dok je s ocem bila u Senju, upoznala je mladića Pavla robića iz Trogira, iz stare loze trgovaca i pomoraca, uskočkih jataka. Planula je ljubav, otac Juranda presretan radi kćeri jedinice. Dogovoriše svadbu za Božić, a kad otac ode u Rijeku, dvoje mladih postaše jedno i bez popa. Prolazilo je vrijeme, prošao mjesec, onda i dva, a od Pavla ni glasa. Pera ode u Senj starom knezu Krmpotiću. On joj otkriva da se u jednoj olujnoj jesenskoj noći izgubio svaki trag Pavlovom brodu. Ne zna se je li nastradao ili je zarobljen, rodbina ga traži duž cijele obale. Vratila se Pera kući, ali toliko promijenjena da su babe zaključile kako ju je nešto ureklo. Zatvorila se Pera u kuću i tuguje, a nitko ne zna što joj je.
„Došao i Božić. To je bio posljednji dan do kojeg je Pera odlučila čekati Pavla. Stisla pusta zima, jezero obnoć sahne ko da ga divovi piju, pa ono tih dana skoro i presuši. Sedmog dana, na Tri kralja, pošla Pera rano u crkvu. Obukla najbolju odjeću što joj je otac iz svijeta donosio. Prije svršetka mise pošla iz crkve dolje s onu stranu mlinica. Uz korito Gacke i slapove, kroz snijeg do koljena, uputila se polako prema ždrijelu Gacke. Vide je neki ljudi iz mlinica, prislonili se uz prozore, domišljaju se kuda li je to krenula djevojka. Kad vidješe da je krenula bezdanom ponoru, u koji se Gacka ruši i nestaje pod Velebitom, ljude zahvatila nelagodnost. Ono jest svojeglava i čudna, nad sva čuda, ali opet, po ovom visokom snijegu, po ovoj zimi, nikud drugud nego do ponora! A uza sve to, pronijeli se glasovi da s Perom nije nešto u redu, zatvorila se u kuću, riječi ne progovori. Opsjelo je nešto, tumače babe, davi je mora, krv joj pije na tanku slamku.
Pera stiže na rub ždrijela. Pod njom tutnji zemlja, strava te podilazi. Huči rijeka sapeta u podzemlje, kao da se bori s đavlima paklenim. Opaziše ljudi da se Pera, lagano kao da se budi, križa, a onda širi ruke i skoči u tu bezdan. Ljudi s prozora zaurlaše i izletješe vičući što ih grlo nosi. Upravo iz crkve narod izlazi, sve živo potrča dolje prema ponoru. Ču i Juranda, a majka još u kući pade na tle kao gromom ošinuta.
…Što jednom proguta crna zemljina utroba, ona to svijetu ne vraća. Ljude dočeka samo zli huk podzemne tutnjave….“
(Josip Barković, Zeleni dječak, ŠK, Zagreb 1980. (Perinka str. 76-90)
Druga verzija – narodna predaja iz Švice
Kad je Gacka još tekla prema Švici, tamo su bili slapovi i mlinice. Švičani su se smatrali bogatim ljudima. U to vrijeme u Švici je živjela mlada cura koja se zvala Pera. Ona se trebala udati za časnika koji je u to vrijeme službovao na našem području, ali su ga jednog dana poslali u neku stranu zemlju. Pera je patila za njim, nije znala je li živ ili mrtav. Prolazilo je vrijeme, a on se nije vraćao. Peri su ljudi govorili da je časnik ne voli, da ju je ostavio ili da je poginuo. Ona to nije mogla slušati i odlučila se baciti u ponor u koji je Gacka ponirala. Njezino tijelo nije nikad pronađeno. Ponor je poslije nazvan po njoj – Perinka. Je li to istina, znaju samo ljudi koji su u to vrijeme živjeli u Švici. http://ss-otocac.skole.hr/…/attac…/NARODNE%20LEGENDE.pdf
Treća verzija – narodna predaja iz Lip(ov)lja
Lipovlje – U Švici je živjela djevojka po imenu Pera. Pera je živjela s roditeljima koji su imali svoju mlinicu u kojoj su mještanima i sebi mljeli žito. U to vrijeme ljudi su se bavili poljoprivredom, pa je tako i Pera pomagala roditeljima u tim poslovima. Radila je na polju i hranila krave i ovce. Nedjeljom je išla na misu. Jednog dana u Švicu je došao mladić, koji je radio u mlinicama. Pera se zaljubila u njega i nadala da će se vjenčati. Jednog je dana mladić dobio posao na brodu i morao je otići. Obećao je Peri da će se vratiti i biti zajedno. Pera ga je čekala, ali uzalud, on nije dolazio. Jedne nedjelje vraćajući se s mise, Pera se uputila prema slapovima, prema jami u koju je ponirala rijeka Gacka, i nestala. Uzalud su je roditelji i mještani Švice dozivali. Pere više nije bilo. Od toga dana ta jama se i dan danas zove Perinka.
Četvrta verzija – narodna predaja iz Ponora
Ponor Perinka dobio je ime po ženi koja se zvala Pera, a bila je iz kuće koju u Ponorima zovemo Marijičina kuća. Pera je jednom prala veš na jarugi, a jedan čovjek iz Ponora joj je govorio: Ajde, Pero, zagazi malo dublje! Ona ga je poslušala i malo dublje ugazila, a on ju je i dalje nagovarao da uđe još dublje da bolje opere. Ona je bila onako malo povodljiva, naivna, pa se dala nagovoriti, a kad je ugazila u vodu do pasa, voda ju je odnijela u ponor. Taj čovjek više nije mogao dočekati večer u Švici jer mu se stalno ponavljala slika kako voda odnosi Peru. Više nije nikad prošao kraj Perinke, noću nije mogao spavati, mučile su ga more i na kraju je umro u mukama.
http://ss-otocac.skole.hr/…/Narodne_price_i_legende_-_2…
legende sakupila: Manja Kostelac-Gomerčić, prof,
tekst obradila: Nada Rogić na blogu – skalinadablog.wordpress.com
fotografija: Ivana Valčić
